Smatra se, da su 3 vještice iz Shakespearova Mackbetha sigurno opisivale buldoga, kada su proglasile, da lijepo je ružno i ružno je lijepo. To je kod buldoga točan opis i njegova karakteristika. Puno toga, što je kod drugih pasmina teška greška, kod buldoga je poželjno i tipično. Čovjek, koji vidi buldoga prvi put u životu, je njegovom osobnošću vidljivo potresen i iznenađen. Tek nakon što se oporavio od stresa, počinje uviđati, da je buldog poseban i fascinantan pas.
Prošlost buldoga je krvava i nezavidna. On je potomak azijskih pasa – tibetske doge, asirskog i babilonskog vojnog psa, te moloskog psa. Kada su Feničani isplovili na britanske otoke sa svojim molos ratnim psima, negdje oko šestog stoljeća p.n.e., naišli su već na domaće dogolike pse nižeg uzrasta. Nazvali su ih cornwallskima molosima, te Pugnaces Britanniae. Ti psi su u Britaniju dospjeli najvjerojatnije iz Europskog kontinenta. Buldoga su opisivali i poznati Rimljani kao što su Falliscus, Nemesianus, Claudianus i Caesar, koji potvrđuju, da su psi iz Britanije u rimskim arenama imali većih uspjeha u borbi od drugih pasa. Borba buldoga sa divljim životinjama u arenama uzbuđivala je ne samo Rimljane. U srednjem vijeku na svim većim dvorcima, posebno u Engleskoj, borbe pasa zabavljala je dokono i razmaženo plemstvo.
Kako je buldog dobio ime, neupitno je. Pas, koji se bori sa bikovima. Priča se, da je Englez STEVERTON pukom srećom bio spašen od sigurne smrti od podivljalog bika. U pomoć mu je priskočio buldog, koji je izvukao kraći kraj priće, ali Englez je ostao čitav. Na znak zahvalnosti na taj dan, svaku godinu je kupio jednog bika, dao ga rastrgati buldozima, meso je prodano a novac od prodaje poklonio je siromašnoj djeci. Druga priča je o barunu WARRENU, koji je 1206 godine slučajno ugledao dva psa, koja su se tada zvala <mesarski psi>, kako gone bika iz stada u klaonicu. To mu se je toliko svidjelo, da je od tada šest tjedana prije Božića svake godine bila organizirana borba bikova sa mesarskim psima, nazvana <bullkiling>. Stečena im je velika popularnost, te kasnije kralj EDVARD III. Izdao dekret, kojim borbe proziva pučkom veselicom, koje su inače bile poznate i pod nazivom <bull-baiting>. Borbe sa bikovima su se organizirale ne samo zbog želje za krvlju i nasilnosti, ali se vjerovalo, da meso iz klaonice kvalitetu mesa snižava, dok u mesu ugušene ili rastrgane životinje se zadržava snaga i kvaliteta. Tako je tržišna vrijednost takvog mesa bila puno veća i meso imalo visoku cijenu i to sve do 19. stoljeća. Prije borbe su bikovima namjerno razderali uši i druge dijelove tijela, da miris krvi razdraži bika i psa. Rani buldozi bili su mnogo okretljiviji od ostalih pasmina, te su biku napadali glavu, izbjegavajuci mogucnost da ga bik probode rogom. To su bili visokonogi psi, koji su u borbi iscrpljivali bika, sve, dog on ne bi pokleknuo. Onda su ga najčešće uhvatili za njušku i ugušili ga. Najpoznatiji i najslavniji buldog, borac tih vremena, bio je BELCHER. Nikada nije bio poražen i pobijedio je u 104 borbe. Jasno, nisu svi bili oduševljeni sa borbama nedužnih životinja. Boli je ljudi, koji su prosvjedovali i apelirali na ljudsku dostojanstvenost. Ali posječenost borbi bila je velika i okretali se veliki novci u kladionicama. Najžešći protivnik borbi je bio reverend doktor BAREY. Konačno, 1835 godine bio je izglasan zakon, koji je borbe životinja zabranio. Od tada se borbe održavale u tajnosti i često je na dojavu intervenirala policija.
Pasmina je poznata i po karikaturi čovjeka sa psećom glavom iz početka 18. stoljeća, nazvanom JOHN BULL, gdje autor osobine buldoga poistovjećuje sa osobinama Engleza: hrabrost, izdržljivost, tvrdoglavost, nepopustljivost, te ustrajnost.
Kao samostalna pasmina buldog je bio prvi put priznat i izložen na izložbi u Birminghamu 1859 godine. Nije to više bio isti pas, koji se prije 50 godina viđao na borbama bikova. Originalni tip psa, selektivnim uzgojem, evoluirao je u nižeg psa, još šire građe i zdepastljeg oblika, kraće njuške i još uvijek snažne karakteristične jake donje vilice. Noge su mu bile kraće, nos stlačen, glava proširena. Najveće zasluge za tu promjenu, ne samo tijela, ali uglavnom osobina i to na bolje, ima engleski uzgajivač Georg BILL. Prvi pas upisan u rodovnu knjigu buldoga 1891 godine bio je ADAM, oštenjen 1864 godine. Drugi, isto toliko poznati buldog bio je PERCIVAL`S CAPTAIN. Prvi klub buldoga je osnovan 1875 godine pod imenom <New Bulldog Club>. Težina tadašnjih buldoga se kretala od 30 do 60 libra. Godine 1892 osnovan <The British Bulldog Club> održao se uspješno do danas. U ne punih 150 godina, engleski uzgajivači su uspjeli iz agresivnog borca napraviti psa mirnog, staloženog, sa odličnim osobinama.
Slične engleskom buldogu su pasmine American bulldog i Alapha blue blood bulldog, koji vjerojatno vuku korijene od pra-tipa buldoga, te se i danas uzgajaju u Americi. Zadnjih godina su se uvezli i u Europu, ali spomenute pasmine nisu registrirane niti u jednoj kinološkoj organizaciji, niti se izlažu na bilo kojoj FCI izložbi.
Članak napisala 10.11.1995 Miriam Pribanić
NA VRH